Nakon publikacije poštanskih maraka u čast Dragana Radulovića i Uroša Toškovića, Pošta Crne Gore, sa ciljem da kroz svoj rad ukaže na sve znamenitosti našeg podneblja, ovaj put se opredijelila za žukvu u okviru izdanja Flora.
Žukva je višegodišnji listopadni grm iz porodice leptirnjača (Fabaceae), koji doseže visinu i do tri metra. Voli sunčana mjesta i često se može naći u priobalnim staništima, obodom šuma, uz puteve, duž cijelog mediteranskog regiona.
Karakteristična je za obalu Crne Gore i raste samo na mjestima koja su zaštićena od bure. Kod nas je najviše ima na prostoru Bara, Sutomora i Kotora. Ovaj razgranati grm od maja do septembra krasi mnogo žutih cvjetova u obliku leptira, koji lijepim mirisom privlače pčele, leptire i ostale insekte. Ubraja se u jednu od kvalitetnijih medonosnih biljaka. Od davnina su se od žukvinih okruglastih šupljih grana pravila užad, koja su primjenu nalazila u izradi korpi, metli, a njima se vezivala i vinova loza.
Od njenih vlakana, zbog čvrstoće i izdržljivosti, pravili su se tepisi i odjeća, dok se od cvjetova dobijala žuta boja, koja se koristila za bojadisanje vune, lana i pamuka. Vlakna žukve koristila su se i za izradu ribarskih mreža, ali i konopa za vezivanje barki. Zbog svojih savitljivih grana, čvrstih vlakana i primjene u pletarstvu nastalo je i latinsko ime roda Spartium (gr. spartion – uže).
Platno od žukve proizvedeno u Crnoj Gori bilo je poznato pod imenom žukatac. Žukva se sjekla tokom jula i vezivala u male snopove, a zatim se potapala u more i prekrivala kamenjem, gdje je morala da odstoji oko mjesec dana. Omekšale stabljike su se nakon toga trljale po hrapavom kamenju ili su se udarale kamenom. Drvenasti dio grančice ostajao je neizlomljen, a vlakno se pažljivo odvajalo od stabljike. Dobijeno vlakno, koje se obično nazivalo vuna, potom se raščešljavalo i slagalo u bale ili je odmah bilo upotrebljavano za predenje
